Prvi koji je tako tumacio Kur'an i koji nas je tome poducio jeste Allahov Poslanik, s.a.v.s. Naprimjer, nakon što su ashabi proucili rijeci Uzvišenog: 'Bit ce sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s nepravdom ne miješaju; oni ce biti na pravom putu.' (El-En'am, 82.), oni su se uznemirili i pobojali za sebe. Naime, forma navedenog ajeta ukazuje na to da nece biti sigurni i upuceni oni koji ucine bilo kakvu nepravdu (zulm), što podrazumijeva bilo koji grijeh, cak i mali. Zato su oni upitali: 'Allahov Poslanice, zar ima iko od nas da nije prema samom sebi nepravdu ucinio?' Na to im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio: 'Niste dobro razumjeli, ovdje se radi o mnogoboštvu. Zar niste proucili rijeci Allahovog dobrog roba: 'Mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.'?' (Lukman, 13.)
Pogledajmo, naprimjer, prvu suru u Kur'anu i procitajmo: 'Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo.' Ovdje nije navedeno po cemu je Allah gospodar, ali je to objašnjeno slijedecim ajetima: 'Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, koji sve stvara i cini skladnim, i koji sve s mjerom odreduje i nadahnjuje...' (El-A'la, 1-3.) Tako je, na osnovu tih ajeta, postalo jasno da je On gospodar zato što sve stvara, što sve cini skladnim i što sve s mjerom odreduje i upucuje. Isto tako, u Fatihi nije pojašnjeno na šta se misli pod pojmom 'svjetovi', ali se na to ukazuje u suri Eš-Šu'ara', u dijalogu Musaa i faraona: ''A ko je Gospodar svjetova?' – upita faraon. 'Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je izmedu njih, ako vjerujete' – odgovori on.' (Eš-Šu'ara', 23, 24.) Dakle, te rijeci ukazuju na to da se pod pojmom 'svjetovi' misli na nebesa, Zemlju i sve ono što je izmedu njih.
Procitajmo u Fatihi, takoder: 'Vladara Dana sudnjeg', a onda procitajmo tumacenje tih rijeci u suri El-Infitar: 'A znaš li ti šta je Sudnji dan, i još jednom: znaš li ti šta je Sudnji dan? Dan kada niko nikome nece moci nimalo pomoci, toga dana ce vlast jedino Allah imati.' (El-Infitar, 17-19.)
Isto tako, u Fatihi se kaže: '... na put onih kojima si milost Svoju darovao', bez preciziranja ko su oni kojima je milost data, što je pojašnjeno rijecima Uzvišenog: 'Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit ce u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako ce oni divni drugovi biti!' (En-Nisa', 69.)
Slijedeci primjer jeste tumacenje da se rijeci: '... a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s pravog puta skrenete.' (En-Nisa', 27.) odnose na ehli-kitabije – što je stav i cuvenog Mudžahida – jer Uzvišeni na drugom mjestu kaže: 'Zar ne vidiš kako oni kojima je dat dio Knjige pravi put zamjenjuju za zabludu i žele da i vi s pravog puta skrenete?' (En-Nisa', 44.) U prilog tome stavu ide i cinjenica da cak ni neposlušni muslimani ne žele da zalutaju oni koji su dobri, a u navedenom ajetu oni koji to žele spomenuti su u trecem licu, dok su oni koje se želi skrenuti spomenuti u drugom licu.
U tumacenje Kur'ana Kur'anom spada i dovodenje rijeci: 'Onaj ko radi zlo bit ce kažnjen za to.' (En-Nisa', 123.) u vezu sa rijecima: 'Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.' (Eš-Šura, 30.) Dakle, rijeci: 'a On mnoge i oprosti' specificiraju i ogranicavaju opcenito znacenje rijeci: 'Onaj ko radi zlo bit ce kažnjen za to.', pa kao da je u tome ajetu receno: 'Onaj ko radi zlo bit ce kažnjen za to, osim ako On oprosti.', na što ukazuje drugi ajet. Isto tako, znacenje toga ajeta ograniceno je ajetima o tevbi, pa kao da je u tome ajetu receno: 'Onaj ko radi zlo bit ce kažnjen za to, osim ako se pokaje.' Na to ukazuju ajeti koji govore o pokajanju, te konsenzus islamskih ucenjaka u vezi s tim pitanjem.
U tu vrstu tefsira spada i ogranicavanje i specificiranje opcenitog kur'anskog teksta. Naprimjer, u nekim ajetima generalno se negira postojanje prijateljstva i zauzimanja na Sudnjem danu, ali se zato iskreni vjernici izuzimaju od opceg pravila da nece biti prijateljstva, rijecima Uzvišenog: 'Tog Dana ce oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to nece biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.' (Ez-Zuhruf, 67.), te se pravi izuzetak u vezi s pravom zauzimanja za drugoga, slijedecim Njegovim rijecima: '... cije posredovanje nikome nece biti od koristi, sve dok Allah to ne dozvoli onome kome On hoce i u korist onog kojim je zadovoljan.' (En-Nedžm, 26.)
Zato je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Zaista je meni dat Kur'an i uz njega još toliko.' , misleci na sunnet. Sunnet je njemu objavljivan kao i Kur'an, s tom razlikom što mu nije recitiran kao Kur'an (zato se naziva objavom koja mu nije recitirana). Imam Šafija i drugi istaknuti islamski ucenjaci za to navode brojne dokaze.
U svakom slucaju, tumacenje Kur'ana traži u samom Kur'anu, pa ako ne nadeš, onda u sunnetu, shodno slucaju kada je Poslanik, s.a.v.s., slao Muaza u Jemen. Upitao ga je: 'Po cemu ceš suditi?' a on je odgovorio: 'Po Kur'anu.' Zatim ga je upitao: 'A ako ne nadeš u njoj?', pa je on odgovorio: 'Po sunnetu Allahovog poslanika.' Ponovo ga je upitao: 'A ako ne nadeš ni tu?', a on je odgovorio: 'Trudit cu se da dodem do rješenja vlastitim mišljenjem.' Tada ga je Poslanik, s.a.v.s., potapšao po grudima i rekao: 'Hvala Allahu, koji je uputio izaslanika Allahovog poslanika onome sa cime ce Allahov poslanik biti zadovoljan.' Ovaj hadis naveden je u hadiskim zbirkama: musnedima i sunenima, sa dobrim lancem prenosilaca. '
Cuveni ucenjak Sujuti u djelu El-Itkan fi 'ulumil-Kur'an kaže: 'Vrlo je malo vjerodostojnih predaja kojima se tumace ajeti, a onih ciji lanac prenosilaca seže do samog Poslanika, s.a.v.s., još je manje. Pri kraju ovoga djela navest cu ih sve, inša-Allah.'
I zaista, sve ih je i naveo u svome djelu, ukljucujuci i one koji se mogu i one koji se ne mogu prihvatiti, te predaje spojenog i predaje prekinutog lanca prenosilaca, što je zauzelo cetrdeset i cetiri stranice (214-257.)
Imam Ibnul-Kajjim u djelu I'lamul-muvekki'in, govoreci o vrstama Poslanikovih, s.a.v.s., objašnjenja navodi odredeni broj hadisa kojima se tumaci Kur'an, koji su preneseni prihvatljivim lancem prenosilaca, medu kojima su:
1. Poslanik, s.a.v.s., pojasnio je da nepravda u rijecima Uzvišenog: 'Oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s nepravdom ne miješaju...' (El-En'am, 82.) znaci: mnogoboštvo.
2. On je takoder pojasnio da lahko polaganje racuna u rijecima: 'Lahko ce racun položiti.' (El-Inšikak, 8.) znaci da ce mu njegova djela biti samo izložena (bez rasprave o njima – nap. prev.)
3. Bijela i crna nit, spomenute u Kur'anu, oznacavaju bjelinu dana i tamu noci.
4. 'On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul-muntehaa' (En-Nedžm, 13, 14.) – vidio je Džibrila.
5. On je pojasnio da rijeci: '... ili neki predznaci od Gospodara tvoga?' (El-En'am, 158.) ukazuju na izlazak Sunca sa zapada.
9. Rijeci Uzvišenog: 'Onaj ko radi zlo bit ce kažnjen za to.' (En-Nisa', 123.) on je protumacio da se odnose i na umor, brige, strah i probleme kojima covjek biva kažnjen na ovome svijetu.
10. Za rijeci: 'One koji cine dobra djela ceka nagrada, i više od toga!' (Junus, 26.) on je protumacio da se izraz 'i više od toga' odnosi na gledanje Allahova casnog lica.
11. Prilikom tumacenja rijeci: 'Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja cu vam se odazvati!'' (Gafir, 60.) on je rekao da poziv i molba ovdje znace ibadet.
12. Za rijeci rijeci: 'I nocu Ga velicaj i kad se zvijezde gube.' (Et-Tur, 49.) on je protumacio da se izrazom 'i kad se zvijezde gube' misli na dva rekata sabahskih sunneta.
13. Za rijeci rijeci: 'I velicaj Ga nocu i poslije obavljanja sedždi' (Kaf, 40) on je protumacio da se izrazom 'poslije obavljanja sedždi' misli na na dva rekata akšamskih sunneta. Slicnih slucajeva ima još.
Imam Ibnu-l-Vezir u djelu Isarul-Hakk 'alel-halk, govoreci o ovoj temi, kaže:
'Treca vrsta jeste tumacenje Kur'ana sunnetom, što je ustanovljeno kur'ansko-sunnetskim tekstom i prihvaceno konsenzusom islamskih ucenjaka. Naime, Uzvišeni Allah kaže: 'Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.' (El-Hašr, 7.) On takoder kaže: 'A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje...' (En-Nahl, 44.)
U tu vrstu tefsira ubraja se i disciplina poznavanja povoda objave. O njoj su Vahidi i neki drugi ucenjaci napisali zasebna djela. Ta disciplina veoma je važna, jer nema jedinstvenog stava o pitanju da li se opceniti kur'anski tekst koji je objavljen odredenim povodom odnosi i na tekstove objavljene bez povoda. To je punovažan tekst u odnosu na situaciju povodom koje je objavljen, a nije obavezujuci u drugim situacijama. Ponekad se takav tekst odnosi samo na ono povodom cega je objavljen, o cemu je postignut konsenzus islamskih ucenjaka. Takav je npr. slucaj u tumacenju rijeci Uzvišenog kojim kori 'one koje veseli ono što rade...' (Alu Imran, 188.) Naime, vjerodostojnom predajom od Ibn Abbasa se prenosi da su povod za objavu tih rijeci jevreji i njihova radosti zbog toga što su poricali Istinu. Da nije te predaje, bilo bi vrlo teško shvatiti te rijeci, jer bi se one, u tom slucaju, odnosile i na one koji se vesele svojim dobrim djelima. A poznato je da je vjernik onaj koga veseli njegovo dobro i brine njegovo loše djelo. Radovati se onome što je dobro i pokornost Allahu spada u osnovne karakteristike ljudske prirode i uma.
Tom vrstom tefsira pojašnjen je izraz kelala u dva ajeta, jer se u prvom slucaju odnosi na bracu i sestre po majci a u drugom na ostale mogucnosti nasljedstva izmedu brace i sestara, kada nema drugih nasljednika. Ima još takvih nužnih i neophodnih pojašnjenja sunnetom u vezi s kojima nema nikakvog razilaženja.
Tom vrstom tefsira dodatno su pojašnjeni odredeni propisi, kao npr. propisi o namazu u stanju opasnosti. U vezi s tim pitanjima postignut je konsenzus islamskih ucenjaka, a Begavi puno koristi tu vrstu tefsira. Taj tefsir ujedno je i dokaz protiv onih koji uvode novotarije, s obzirom na to da oni ne dozvoljavaju tumacenje Kur'ana sunnetom.'